eklekticizam (visemezhebstvo)

Eklekticizam je nastanak novog mišljenja ili rješenja kombinacijom mezhepskih mišljenja koja prije nije izrekao ili zastupao ni jedan mudžtehid. To znaci, da iz slijedenja više mezheba ili uzimanja više mišljenja o jednom pitanju proistekne kombinovani propis ili mišljenje koje niko ne priznaje. Ne priznaje ga ni mezheb koji slijedi mukallid (sljedbenik) niti mezheb u koji je prešao ili koji želi slijediti u vezi s nekim pitanjem. Svaki od tih mezheba smatra neispravnim taj novonastali propis ili mišljenje. Obicno se to dešava kada mukallid u vezi s nekim pitanjem slijedi jedno ili dva mišljenja neutralizirajuci trag drugog.

Eklekticizam bi se mogao definisati kao spajanje izmedu slijedenja dva ili više razlicitih mišljenja iz razlicitih mezheba o jednom pitanju koje ima medusobno povezane primarne i sekundarne dijelove i gdje svaki od tih dijelova ima poseban tretman (status), koji je u isto vrijeme, bio predmet idžtihada i razilaženja medu mudžtehidima. Nakon toga, mukallid u vezi s jednim dijelom tog pitanja slijedi jednog, a u drugom slijedi drugog mudžetehida. Tako nastaje novi kombinovani propis od dva ili više mezheba.
Kao npr. da neko u abdestu pri potiranju glave slijedi imama Šafiju, koji smatra da je dovoljno potrti dio glave, a zatim slijedi imama Ebu Hanifu ili Malika kada je rijec o tome da abdest ne kvari nenamjerni i nestrastveni dodir žene, nakon toga s takvim abdestom klanja. Abdest s kojim je ta osoba klanjala nije ispravan ni prema jednom od spomenutih imama. Imam Šafija smatra ga neispravnim zato što takav dodir, po njemu, kvari abdest. Imam Ebu Hanife ga ne priznaje jer ta osoba nije potrla cetvrtinu glava cije potiranje, po njemu, je obavezno.

Neispravan je i po imamu Maliku jer nije potrta cijela glava ili zbog toga što se dijelovi, koje treba oprati u abdesta, nisu trljani - jer je to po malikijama vadžib (obaveza).
Ili npr. da slijedi Malika po tome da glasno smijanje u namazu ne kvari abdest, a Ebu Hanifu da dodir spolnog organa ne kvari abdest i s takvim abdestom klanja. Takav namaz je po obojici imama neispravan, jer glasno smijanje u namazu, po hanefijama, kvari i namaz i abdest a dodir spolnog organa, po malikijama, kvari abdest.
Ili, da neko iznajmi na korištenje neki vakuf devedeset godina bez da ga vidi, slijedeci po dugorocnom iznajmljivanju Šafiju i Ahmeda a u nevidenju onog što se kupuje ili iznajmljuje Ebu Hanifu, ovakav postupak bi bio ispravan i smatrao bi se dozvoljenim eklekticizmom( )

Polje eklekticizma (kombinacije mezhepskih mišljenja)

Eklekticizam je ogranicen na idžtihadska pitanja. Medutim, što se tice pitanja koja su nužno jasna u vjeri i potvrdena jasnim i kategorickim dokazima kao što su pitanja o kojima postoji konsenzus muslimana, tj. ona pitanja cije negiranje vodi u nevjerstvo, to nema mjesta eklekticizmu. Prema tome, nije dozvoljena kombinacija mezhepskih mišljenja s ciljem da se na taj nacin iskombinuje da nešto što je dozvoljeno postane zabranjeno ili obratno. To se posebno može odnositi na zabranjene pravne lukavštine (hijel).
Treba imati na umu i to da se o eklekticizmu nije govorilo prije sedmog stoljeca po Hidžri. O njegovoj zabrani ucenjaci su poceli govoriti tek poslije desetog stoljeca kako bi tako legalizovali i ucvrstili mezheb, koji je zatvorio vrata idžtihada i ucinio vadžibom (obaveznim) taklid (slijedenje) mezheba.

Dozvola eklekticizma opravdava se mišljenjem da o svakom pitanju nije vadžib (obaveza) slijediti odredeni mezheb. Prema tome, ko se ne pridržava odredenog mezheba, dozvoljen mu je eklekticizam, jer da nije tako, onda bi svi ibadeti obicnih ljudi bili ništavni zbog toga što obican svijet nema svog mezheba, pa cak i onda kada slijedi odreden mezheb, jer je mezheb obicnog svijeta mezheb onog ko im da rješenje i odgovor za ono što oni pitaju.
Dozvolu eklekticizma opravdava i nacelo olakšavanjanja koje islam uveliko zastupa.
Treba takoder znati da slijedenje nekog imama u vezi s nekim pitanjem ne zabranjuje slijedenje drugog u vezi s drugim pitanjem. U tom slucaju ne može se reci da je mukallid takvim slijedenjem došao do rješenja koje ne priznaje ni jedan mezheb. Takav eklekticizam shvata se kao medusobno nenamjerno miješanje mišljenja mudžtehida ili fetvi muftija, identicno miješanju i ispreplitanju narjecja jednog jezika. Prema tome, ovdje mukallid ne slijedi svakog imama u svim njegovim postupcima, nego on slijedi svakog od njih kada je rijec o odredenom pitanju u vezi sa slijedenjem drugog, jer potpuno slijedenje jednog imama u svim stvarima nikog ne obavezuje - ni u idžtihadu a niti u taklidu.

Da bi eklekticizam u slucaju nekih ucenjaka bio dozvoljen, moraju se u obzir uzeti mezhepska razilaženja. Medutim, cini se da bi ispunjenje tog uvijeta bilo veoma teško, svejedno da li se on primjenjivao u ibadetima ili meduljudskim odnosima, a i pored toga to bi bilo oprecno šerijatskoj toleranciji, lahkoci i prilagodljivosti interesima ljudi.
Što se, pak, tice tvrdnje za postojanje konsenzusa o pitanju zabrane eklekticizma, što se prenosi od strane Ibn Hadžera i neke hanefijske uleme, to je potrebno argumentovati i dokazati. Najveci dokaz nepostojanja tog konsenzusa je neusaglašenost stavova medu ulemom o tom pitanju.
Eš-Šefševani o nastanku nekog rješenja putem eklekticizma je rekao: 'Metodolozi islamskog prava razišli su se u vezi s tim pitanjem. Istina je da je to sa teorijskog stanovišta dozvoljeno.'
I drugi eminentni ucenjaci spominju to razilaženje, kao što je npr. El-Bejdžuri. Pored svega toga, ovaj konsenzus prenesen je ahad predajom koja, prema vecini islamskih ucenjaka, ne obavezuje da se postupi po njoj, te da njeno znacenje nije nedvosmisleno, jer se možda, njome mislilo na konsenzus vecine islamskih ucenjaka ili na konsenzus nekog mezheba o odredenom pitanju.

Mišljenja mezhepskih ucenjaka koji dozvoljavaju eklekticizam( )

Hanefijski ucenjaci.
El-Kemal ibnul Hemmam i njegov ucenik Emirul-Hadž u djelu “Et-Tahriru” i njegovom komentaru rekli su: 'Mukallidu je dozvoljeno da slijedi svakog mudžtehida. Ako bi mukallid po svakom pitanju slijedio lakše mišljenje mudžtehida, ne znam dokaza - ni tradicionalnog niti racionalnog - koji bi mu to zabranio. Ja ne znam da u šerijatu ima icega lošeg u tome da covjek slijedi lakše mišljenje nekog mudžtehida, jer je Poslanik, a.s, volio ono u cemu je olakšanje njegovu ummetu.'
U djelu ”Tenkihul fetava-el-hamidijje” Ibn Abidina stoji da je dozvoljeno muftiji izdati kombinovano rješenje, i da je kadija Et-Tersusi (umro 785. god. po H.), smatrao da je to dozvoljeno. Prenosi se da je muftija Es-Sa'ud el-I'madi (umro 758. god. po H.) u svojim fetvama to dozvolio. Ibn Nudžejm el-Misri (umro 970. god. po H.) bio je kategorican i jasan u svojoj poslanici ”Fi Bej'il vakfi bi gubnin fahišin” rekao je da je standardno mišljenje hanefijskog mezheba - dozvola eklekticizma. On je tu dozvolu prenio i iz djela”El-Fetava-el-bezazije”. Emir Badi Šah (umro 972. god. po H.) je svom svojom snagom zastupao dozvolu eklekticizma. Muftija Nablisa Munib-ef. Hašimi (umro 1307. god. po H.) napisao je “Poslanicu o taklidu opcenito”, gdje je potvrdio eklekticizam bez ikakvih ogranicenja. O toj poslanici fakih svog vremena, šejh Abdurrahman el-Bahravi je rekao: 'Autor ove poslanice objasnio je istinu kako i dolikuje.'
Prema tome, mada je u narodu rašireno mišljenje da je telfik zabranjen u hanefijskom mezhebu, jasno se vidi da nije tako, jer ucenjaci drugacije misle - smatraju da je dozvoljen i da ga podržavaju brojni autenticni dokazi.

Malikijski ucenjaci
Najispravnije i najprihvatljivije mišljenje postklasicnih malikijskih pravnika je da je eklekticizam dozvoljen. To je potvrdio Ibn A'refe el-Maliki u komentaru na Derdirovo djelo ”Eš- -Šerhul-kebir” od. Autoritet El-A'devi izdao je fetvu da je eklekticizam dozvoljen. Ed-Dusuki je preferirao dozvolu eklekticizma. El-Emirul-Kebir je od svojih šejhova prenio da je najispravnije mišljenje u malikijskom mezhebu da je eklekticizam dozvoljen i da je olakšica.

Šafijski ucenjaci
Šafijski pravnici nisu saglasni u vezi s pitanjem eklekticizma. Neki zabranjuju sve njegove oblike, drugi zabranjuju odredene vrste, koje cemo kasnije objasniti, dok treci dozvoljavaju eklekticizam ako se u slucaju nekog pitanja ispune traženi mezhepski uvjeti.

Hanbelijski ucenjaci
Et-Tarsusi je prenio da su hanbelijske kadije (sudije) realizovale presude koje su donesene kombinacijom mezhepskih mišljenja.

Napomena: Nisu navedena suprotna mišljenja ucenjaka sve cetiri mezheba, bez obzira da li se odnose na slijedenje najlakšeg mezheba ili eklekticizma, jer nam nisu potrebna zbog nepostojanja validnog šerijatskog dokaza koji bi ih potvrdio.

Zabranjeni eklekticizam

Ne može se reci da je eklekticizam apsolutno dozvoljen. U slucaju eklekticizma postoje odredena ogranicenja, a postoji i eklekticizam koji je sam po sebi zabranjen. To je eklekticizam koji vodi dozvoli zabranjenih stvari, kao što su alkohol, prostitucija itd. Postoji i eklekticizam koji nije sam po sebi zabranjen, vec zbog nekih drugih faktora. Takvog eklekticizma imamo tri vrste:( )

1. Namjerno slijedenje olakšica, kao npr. da neko, bez ikakve nužde ili razloga, slijedi iz svakog mezheba ono što je najlakše. To je zabranjeno gledajuci sa nacela- zatvaranja puteva fesada (nereda) -predstavljenom u emancipaciji od šerijatskih zaduženja.

2. Kombinacija mezhepskih mišljenja na takav nacin iz kojeg bi proisteklo poništenje presude ili odluke vladara (hakima), jer njegova odluka (sud), kao što je poznato, uklanja oprecnost u mišljenjima. Ova vrsta eklekticizma zabranjena je zbog sprecavanja anarhije u islamskom zakonodavstvu.

3. Eklekticizam koji zahtijeva korigovanje ili odstupanje od slijedenog mišljenja, ili odstupanje od slijedenja nekog mišljenja o kojem postoji konsenzus koji je nužan tj. na kojem se zasniva to mišljenje. Posljednji uvjet ne odnosi se na obredoslovlje, jer je takav eklekticizam dozvoljen u ibadetima (obredoslovlju), pa makar i vodio ovim spomenutim stvarima, sve dok ne bi uzrokovao emancipaciju od šerijatskih zaduženja, poništenje šerijatskih mudrosti, putem raznih pravnih lukavština (hijela) koje nisu u skladu sa šerijatom ili zanemarivanje šerijatskih intencija.

Kao primjer odstupanja od slijedenja mišljenja mogao bi se uzeti primjer koje se navodi u djelu ”El-Fetava el-hindijje”, gdje se kaže: Ako bi neki pravnik rekao svojoj ženi: 'Definitivno se razvodim od tebe,' vjerujuci da se tako desio neopozivi razvod, pa nakon toga postupi onako kako šerijat u takvim situacijama nalaže. Nakon svega, on promijeni mišljenje i bude uvjeren da razvod koji se desio nije neopoziv nego opoziv. On, u ovakvom slucaju, mora postupiti po prvom mišljenju i nije mu dozvoljeno postupiti po drugom, na osnovu kojeg bi mu razvedena žena i dalje bila supruga.

Medutim, ako bi spomenuti pravnik smatrao, u konkretnom slucaju, da je on dao svojoj ženi opozivi razvod i bio uvjeren da je ona i dalje njegova supruga i nakon toga promijeni mišljenje i uvjeri se da je to neopoziv razvod i da mu je spomenuta žena postala zabranjena, ona mu zbog toga ne bi bila zabranjena.
Iz navedenog se primjecuje da nedozvoljeni eklekticizam ima dva ogranicenja:
a) Kada ostane trag prethodnog postupka koji bi vodio njegovom eklekticizmu s nekim drugim mišljenjem iz cega bi proistekao propis koji ne bi bio legalan ni u jednom mezhebu iz kojeg su preuzeta ta mišljenje ili rješenja. Kao npr. da se u slucaju pripreme za namaz slijedi imam Šafija kada je u pitanju potiranja glave u abdestu, a imam Malik u slucaju cistoce psa. Ili, da nekome ko je pustio pod prisilom svoju ženu muftija izda fetvu da je taj razvod nelegalan i on se nakon toga oženi njenom sestrom, oslanjajuci se na hanefijeski mezheb koji smatra da je takav razvod legalan. To ne bi bilo dozvoljeno jer je takav eklekticizam zabranjen.

b) Da to bude u istom slucaju, a ne u drugom, slicnom, kao npr. da neko klanja podne s abdestom gdje je u pitanju potiranja glave slijedio hanefijski mezheb. On nema pravo nakon toga smatrati da je njegov abdest neispravan zato što nakon toga bude uvjeren da treba potrti cijelu glavu i slijediti malikijski mezheb. Medutim, ako bi neko jedan dan klanjao po jednom mezhebu a drugi dan po drugom mezhebu, to mu ne bi bilo zabranjeno.( )

U vezi s odstupanjem od pitanja u kojima postoji konsenzus može se uzeti sljedeci primjer: da neko slijedi pri sklapanja braka u pitanju velijja Ebu Hanifu koji smatra validnim brak koji sklopi pametna i punoljetna muslimanka koja nade sebi dostojna muslimana koji bi joj dao nje dostojan mehr (vjencani dar). Iz legalnosti braka moralo bi onda da proistekne, u slucaju razvoda, i legalnost razvoda, jer je konsenzusom potvrdeno da je legalnost razvoda uslovljena legalnošcu braka. Pa, nakon tako sklopljena braka ako muž pusti svoju ženu neopozivim razvodom i odluci da slijedi imama Šafiju, koji smatra da takav razvod braka nije legalan, jer je brak sklopljen bez velijja, prema tome, on bi po njegovu mišljenju imao pravo vratiti se svojoj ženi.

Takav postupak mu ne bi bio dozvoljen, jer je to odstupanje od taklida, (slijedenja) pitanja koje je potvrdeno konsenzusom.
Navedena odredba sasvim je logicna radi legalizovanja bracne veze u kojoj jedan uvjet nije ispunjen prema vecini islamskih ucenjaka, i da se djeca iz tog braka ne bi smatrala vanbracnom. Zbog toga se takav eklekticizam smatra zabranjenim, kao i svaki drugi koji bi vodio igranju s vjerom, štetio ljudima ili uzrokovao nered na Zemlji.
Zabranjen eklekticizam je i da se neko oženi ženom bez mehra, velijja i svjedoka, slijedeci po svakom od tih pitanja razlicite mezhebe koji o tome imaju razlicite stavove. Takav eklekticizam bio bi haram i oprecan konsenzusu i zbog toga ga niko ne prihvata.( )

Eklekticizam u šerijatskim zaduženjima

Pored brojnih podjela šerijata, šerijatske norme mogu se podijeliti i na sljedeci nacin:( )
1. Šerijatske norme koje su postavljene na nacela olakšavanja i tolerancije.
2. Šerijatske norme koje su postavljene na el ver'u (pobožnosti) i oprezu.
3. Šerijatske norme ciji je iskljucivi cilj dobrobit ljudi i njihova sreca na ovome svijetu.

Prva vrsta normi odnosi se na ciste ibadete (obrede). U njima je eklekticizam dozvoljen jer se norme odnose na izvršavanje Allahovih naredbi i pokoravanje. Zato je neophodno da u njima ne bude nikakvih pretjerivanja, jer pretjerivanje vodi teškocama i neugodnostima a ponekad i potpunom napuštanju ili, cak i odmetanju od vjere.
Što se, pak, tice imovinskih obreda, u njima treba biti strog i oprezan iz bojazni prema pravima siromašnih. Zato u slucaju njihove primjene nije dozvoljeno slijediti slaba mišljenja ili eklekticizam iz kojeg bi proistekao propis koji bi bio bliži interesu bogataša i vodio zanemarivanju prava siromaha. Prema tome, u toj vrsti šerijatskih normi mora se raditi po preferiranom mišljenju i fetvi, onome što je bliže i prikladnije interesima siromaha.

Pod drugom vrstom propisa misli se na zabrane, gdje se mora biti oprezan i pobožan koliko god je moguce.( ). Islamski ucenjaci to obrazlažu i vele da Allah zabranjuje nešto samo zbog njegove štetnosti i zbog toga u zabranama nije dozvoljena tolerancija niti eklekticizam, osim samo u nuždi, gdje se dozvoljavaju zabranjene stvari.

Znaci, eklekticizam nije dozvoljen u zabranama koje se odnose na Allahova prava tj. prava društva i zajednice kako bi se što bolje zaštitio javni šerijatski poredak i opci interesi. Nije dozvoljen ni u zabranama koje se odnose na ljudska prava tj. osobna ljudska prava, kao preventiva sprecavanju pravnih lukavština (hijela) kojima se ona ruše i tako im se nanosi šteta te se na njih vrši atak.

Pod trecom vrstom normi misli se na gradansko, krivicno, imovinsko i porodicno pravo gdje spadaju šerijatske sankcije: fiksne i one koje to nisu, davanje šerijatom obaveznih imovinskih dažbina kao što su npr. zekat na poljoprivredne proizvode, porez na zemlju (haradž), petina na otkrivena prirodna bogastva, itd.
Tako su npr. bracni ugovori i sve vrste razvoda propisani radi donošenja srece supružnicima i njihovoj djeci. Sve to moguce je ostvariti samo ako se bude zaštitila bracna veza i osigurali uvjeti za ugodan i prijatan život medu supružnicima. Kur'an to potvrduje i kaže: 'Puštanje može biti dvaput, pa ih ili velikodušno zadržati ili im na lijep nacin razvod dati,' El-Bekare, 229.

Iz toga proistice da sve što jaca spomenuto bracno nacelo treba prihvatiti, pa cak kada bi, ponekad, bilo potrebno pribjeci i dozvoljenom eklekticizmu. Medutim, ako bi ljudi eklekticizam uzimali kao sredstvo za ismijavanja braka i razvoda, onda ce on biti zabranjen i neprihvacen, polazeci s poznatog šerijatskog pravila da je osnova u spolnim organima (el-ebda') zabrana- radi zaštite žena i potomstva.
Što se tice meduljudskih odnosa, izvršavanja imovinskih obaveza, šerijatskih fiksnih sankcija i odmazde koja je propisana radi zaštite ljudskih života, kao i drugih slicnih šerijatskih normi, u tim slucajevima treba paziti na opcu korist ljudi i njihovu vitalnu infrastrukturu. Zato je ovdje vadžib (obaveza) iz svakog mezheba uzeti mišljenja koja su najbliža interesima ljudi i njihovoj sreci, pa cak kad bi to zahtijevalo i pribjagavanju eklekticizmu. Ali, ne smije se zaboraviti da je cilj svega - nastojanje da se realizuju intencije Zakonodavca. Eklekticizam u tim propisima podržava i nacelo da se ljudski interesi mijenjaju s promjenom vremena, obicaja i napretka nauke, kulture i civilizacije. Medutim, nužno je napomenuti da je mjerilo interesa o kojima govorimo ovdje, ili njihovo definisanje, ograniceno svim onim što podržava uspostavljanje, ocuvanje i zaštitu pet osnovnih i temeljnih vrijednosti sadržanih u: ocuvanju vjere, života, razuma, potomstva i imetka, kao i ocuvanju svakog interesa koji podržava šerijat i priznaju Kur'an, sunnet ili konsenzus. Ovdje se aludira na opci interese (mesalihul mursele) koji se prihvataju u islamu.

Eš-Šernebilali Hanefi u djelu ”El-I'kdul ferid,” nakon što je naveo standardna mišljenja hanefijskog mezheba koja jasno govore o dozvoli eklekticizma u tom mezhebu rekao je: 'Iz svega što smo naveli zakljucuje se da nije obaveza slijediti odredeni mezheb i da je, prema tome, dozvoljeno slijediti i ono mišljenje koje nije u skladu s mezhebom koji se slijedi. Tako je dozvoljeno slijediti dva mezheba u dvije razlicite stvari koje nemaju veze jedna s drugom. Niko nema pravo poništiti neko djelo samo zato što je po njemu slijeden drugi imam, jer se izvršenje nekog djela smatra kao i realizacija sudske presude koja se ne poništava.

Medutim, ima se pravo slijediti drugi imam, nakon što se uradi neko djelo po mišljenje imama koji se slijedi, kao npr. kada neko klanja namaz vjerujuci da je ispravan po mezhebu koji slijedi, pa nakon toga ustanovi da je taj namaz neispravan po mezhebu koji slijedi a ispravan po drugom mezhebu. U takvom slucaju ima se pravo slijediti mezheb po kom je namaz ispravan i taj ce namaz biti valjan. To potvrduje ono što se nalazi u djelu ”El- Bezazijje”, gdje se prenosi od Ebi Jusufa da se jednom prilikom, petkom, okupao u javnom kapatilu, nakon cega mu je receno da se u bunaru tog kupatila nalazio uginuli miš. Na to je Ebu Jusuf rekao: 'Po tome cemo slijediti mišljenje naše brace iz Medine tj. malikija, koji smatraju da kada voda dostigne kolicinu dva kulletejna (mjere za vodu), ne može biti onecišcena.'( )

Iz svega navedenog može se zakljuciti - da je svaki eklekticizam koji vodi poništenju i prolongiranju šerijatskih nacela, pravne politike i mudrosti, a to se posebno odnosi na pravne lukavštine (hijel), zabranjen.( )
Nasuprot tome, sve ono što jaca šerijatska nacela i intencije i sve što vodi pravnoj politici i mudrosti šerijata, radi usrecenja ljudi i na ovom i na buducem svijetu, olakšavajuci im obredoslovlja i štiteci njihove interese u medusobnim odnosima, dozvoljen je i tražen eklekticizam.( )

Eklekticizam u zakonodavstvu

Islamski ucenjaci smatraju da nema nikakve šerijatske zapreke da islamski vladar, ili neko od odgovornih, slijede najlakša mišljenja iz razlicitih islamskih mezheba. To se ne može smatrati zabranjenim eklekticizmom zbog toga što se selektivni propisi iz razlicitih mezheba smatraju generalnim rješenjima za stvari koje su promjenljive i koje nisu medusobno povezane, kako je vec pojašnjeno. Prema tome, ako se i desi u njihovoj primjeni stvarni eklekticizam, on nece biti namjeran i zabranjen. Tako je npr. dozvoljeno odgovornim u islamu da slijede mišljenje koje smatra da je brak bez velijja validan i na osnovu tog mišljenja dozvoljeno im je presuditi da se bracni život iz takvog braka može nastaviti nakon što muž jednom rijecju dadne ženi tri razvoda, slijedeci drugo mišljenje koje smatra da se razvod koji se desi na takav nacin ne smatra neopozivim vec opzivim.
Pored toga, mišljenje koje smatra eklekticizam dozvoljenim jace je od mišljenja koje to zabranjuje. Njega ce osnažiti i svi interesi, pojedinacni i kolektivni, koji nastaju kao posljedica njegove primjene, kao i to da iz primjene eklekticizma na taj nacin i od strane spomenutih ne proizilazi nikakva šteta koja bi proistekla od primjene zabranjenog eklekticizma.

Kada bi se i prihvatilo da je eklekticizam apsolutno zabranjen, ipak bi se moralo priznati da bi mišljenje koje bi odabrao islamski vladar i ucinio ga zakonom, to selektiranje ucinilo jakim, pa cak kada bi bilo i slabo, obavezivalo bi muslimane da ga prihvate i pokore mu se, osim samo ako ne bi bilo jasan grijeh - shodno opceprihvacenom nacelu pravnika islamske pravne politike.
Selekcija mezhepskih mišljenja pocela je još na pocetku prošlog stoljeca i to onda kada je osmanska vlast osjetila potrebu proširenja nacela slobode ugovora, ugovornih uvjeta i ugovornih predmeta. To je došlo kao posljedica povecanja trgovinske i industrijske razmjene kao i napretka sredstava unutrašnje i vanjske trgovine te pojave novih vrsta prava kao što su: autorska i inovatorska, kao i potrebe za ugovorima osiguranje uvozne robe itd.

Tako je Osmanska vlast zamijenila bend 64. od 1332.H/191. god. iz Zakona o temeljima gonjenja bendom cija nacela su uzeta iz drugih mezheba a ne iz hanefijskog. Uzeta su iz hanbelijskog mezheba i mezheba Ibn Šubrime, tj. iz mezheba koji su opširniji u pitanju slobode ugovornih uvjeta i koji su veoma blizu nacelu laickog zakonodavstva koje glasi da je ugovor sveto slovo ugovaraca. U isto vrijeme, ti mezhebi dozvoljavali su sljedeca tri nacela koja sadražava novi bend:

1. Proširenje predmeta ugovora na taj nacin da obuhvati sve one stvari koje se legalizuju šerijatskim obicajima muslimana kao i sve nove stvari koje ce se otkriti.

2. Legalnost svakog ugovora ili uvjeta (šarta) koji nije u suprotnosti s javnim poretkom, moralom, posebnim zakonima, zakonima nekretnina, porodicnim zakonima i zakonima o vakufu. Na taj nacin smanjilo se polje teorije fesada kod hanefija, a nagradni šart (eš-šartul džezai)( ) postao je dozvoljen, slijedeci u tome mezheb kadije Šurejha.

3. Potpuno prihvatanje legalnosti ugovora samim usaglašavanjem na njegovim primarnim stvarima, pa cak ako se i ne spomenu njegove sekundarne stvari. Prema tom nacelu, nepoznavanje nekih nedostataka predmeta ugovora (mehallul a'kd) postalo je neštetno za formiranje ugovora. Tako se npr. smatra ispravnim svaki ugovor koji se zasnuje na tržišnoj cijeni ili na cijeni koja bude prihvacena na tržištu nekog odredenog dana.( )

Pored spomenutog, osmanska vlada izdala je 1336. H. Ferman o porodicnim pravima po kome se i danas postupa u nekim islamskim krajevima. U njemu su preuzete neke norme iz tri mezheba; malikijskog, šafijskog i hanbelijskog i izabrana neka slaba mišljenja iz hanefijskog mezheba. U Egiptu su doneseni neki zakoni koji su, ustvari, selekcija propisa razlicitih mezheba. To se dešavalo od pocetka 1920. pa sve do 1929. kao i 1936. god. Važno je napomenuti da se u Egiptu sve do danas slijedi metod Osmanskog porodicnog zakona i sve to se odvija u prisustvu tima najeminentnije uleme satavljenog od velikih ucenjaka i šerijatskih kadija iz razlicitih mezheba.

Od najizrazitijih kombinovanih zakona je Zakon o obaveznoj oporuci broj 71, bend 76-79. iz Egipatskog porodicnog zakona koji je izdat 1946. god. Taj zakon rješava probleme djece ciji je otac umro za života svoga oca. Za tim zakonom se poveo i sirijski zakon koji je izdat 1953. god., iako medu njima postoje izvjesne razlike. Te razlike se ogledaju u tome što egipatski zakon nije napravio razliku izmedu sinovljeve i kcerkine djece dok je sirijski zakon tu oporuku ogranicio samo na sinovljevu djecu, jer su kcerkina djeca rodbina po ženskoj liniji (zevil erham) koja u takvom slucaju nasljeduju. Taj zakon sastavljen je iz seta pravnih mišljenja kao što su mišljenje Ibn Hazma, mišljenja nekih pravnika tabi'ina, jednog od hanbelijskih mišljenja, iz ibadijskog mezheba, što znaci da se taj zakon nije oslonio na samo jedno pravno mišljenje.

Od poznatih primjera eklekticizma u zakonodavstvu je i zakon u cijem donošenju se nije ogranicilo na cetiri mezheba. On je nastao iz velike potrebe, njihovom kombinacijom i kombinacijom drugih mezheba. To je zakon o dozvoli oporuke nasljedniku bez dozvole ostalih nasljednika. On je upisan pod bendom 37. Egipatskog zakona o oporuci, broj 71. za godinu 1946. Ovaj zakon oslonio se na mišljenja nekih mufessira mudu kojima i Ebu Muslima el-Esfehanija, kao i na mišljenja nekih pravnika izvan cetiri mezheba, kao što su neki zejdijski, imamijski i ismailijski imami.
Mnogo je još primjera koji jasno ukazuju da je eklekticizam dozvoljen ukoliko se njime potvrduju intencije, realizuju šerijatske mudrosti i ostvaruju opci ljudski interesi.

Iz djela dr. Vehbe Zuhajlija: El-Fikhul-islamijju ve edilletuhu.